Stranac

Dobar dan,stranče.
Poznajemo li se?-pitam se.
Oprosti,možeš li mi reći svoje ime još jednom.
Zapisujem u sebi tvoje ime.
Osmijeh na tvome i mome licu.
Promatram te dok mi objašnjavaš zašto smo se tek sada sreli.
Pružam ti ruku u znak sklopljenog prijateljstva.
Dovoljno za početak.
Nestrpljenje,uzbuđenost,odbrojavanje,tako poznati osjećaji u nama.
Pitanje je hoćemo li se opet sresti iznenada,kao danas.
Prepuštam to vremenu.
Do idućeg susreta,stranče.

Svakodnevnica

Još jedan dio svakodnevnice
kava pored mene
list papira
sabrati svoje misli i napisati nešto novo i drugačije.

Ispijam kavicu
kemijska zastaje i počinjem pisati:


Divno je znati da si ispunjen u životu.Imaš sve obitelj koja te voli,uvijek i u svakom trenutku možeš računati na njih.S ponosom promatraju tvoje uspjehe i neuspjehe jer znaju da još nešto novo učiš,na nešto što te nisu ni mogli pripremiti.Jedino su mogli u tebi ukorijeniti neke vrijednosti koje ćeš sam naučiti cijeniti danas ili sutra.Pored njih tu su braća i sestre kao još sloj ljubavi i međusobne potpore.


Budeš sretan što si zdrav i što tvoja obitelj nema problema sa zdravljem.A svi drugi problemi po meni se ne mogu nazvati velikim problemima jer ipak zdravlje je svima najvažnije.Jer ako nisi zdrav,ne možeš ništa.

Jednostavno samo se ujutro probuditi,otvoriti svoje oči doživjeti da te sunčeve zrake obasjaju.Nasmiješti se i biti sretan.To je najmanje što možeš učiniti a puno toga možeš promjeniti.Svojim osmijehom zaraziti druge.Predivno zar ne?

Svakodnevnica

Još jedan dio svakodnevnice
kava pored mene
list papira
sabrati svoje misli i napisati nešto novo i drugačije.

Ispijam kavicu
kemijska zastaje i počinjem pisati:


Divno je znati da si ispunjen u životu.Imaš sve obitelj koja te voli,uvijek i u svakom trenutku možeš računati na njih.S ponosom promatraju tvoje uspjehe i neuspjehe jer znaju da još nešto novo učiš,na nešto što te nisu ni mogli pripremiti.Jedino su mogli u tebi ukorijeniti neke vrijednosti koje ćeš sam naučiti cijeniti danas ili sutra.Pored njih tu su braća i sestre kao još sloj ljubavi i međusobne potpore.


Budeš sretan što si zdrav i što tvoja obitelj nema problema sa zdravljem.A svi drugi problemi po meni se ne mogu nazvati velikim problemima jer ipak zdravlje je svima najvažnije.Jer ako nisi zdrav,ne možeš ništa.

Jednostavno samo se ujutro probuditi,otvoriti svoje oči doživjeti da te sunčeve zrake obasjaju.Nasmiješti se i biti sretan.To je najmanje što možeš učiniti a puno toga možeš promjeniti.Svojim osmijehom zaraziti druge.Predivno zar ne?

.....

Obožavam promatrati kapljice kiše,tako su sitne ne primjećuju se uopće.Samo padnu i prođu.Ceste su samo na trenutak mokre i opet se ispod tog oblaka pojave izdaleka zrake sunca.Ali one samo ostave mali trag na našem licu odjeću i kratkog su
vijeka.


Ali to nažalost nije s nama ljudima tako.Kada nas povrijede jedini osjećaj koji razumjemo je tuga,plač,bol koju nitko ne može izbrisati.Dosta zla mi možemo nanijeti jedni drugima bez razmišljanja,bez povoda.Ogovaranje,splektaranje iza leđa,tkz."prijatelji" koji nas redovito izdignu radi drugih.činimo jedno radimo drugo radi tkz.ugleda,radi vlastitog imena.Spremno se prodajemo radi tuđih ideala i izdajemo sami sebe.A to najviše izgriza našu savjest,mi smo ti koji pojedinci koji šutimo i patimo.


Kamo to vodi?-pitam se.

Zar smo danas najsretniji kada povrijedimo druge,kada im se smijamo u facu,a mi smo zaslužni za takvu posljedicu?


Razočarana sam koliko mi ljudi nisko padamo.Neke ne zaliječene rane ponavljaju se od naših najbližih do najdaljih poznanika.I to kada pomislimo da je sve napkon na mjestu.Razočarenja su jedino što vidimo i samo čekamo kad će past ta maska s lica,odbrojavamo trenutke do toga.


Ostajemo ravnodušni,ništa nas više ne može iznenaditi.Mudro promatramo sa strane i nemamo razloga za svađu,da bez potrebe izlažemo svoje živce na osobe koje nas uopće nisu vrijedne.Zašto da im priuštimo to zadovoljstvo?


Prošlo je vrijeme kada smo sve dozvoljavali svima da rade od nas što got žele i kada smo klimali glavom misleći da je to u redu.Sada jedino pitanje ostaje suočiti se ili ostaviti da drugi igraju naš život i slažu ga kako žele.

Dosta mi je repriza,i pitanja šta bi bilo kad bi bilo radije uzimam sad ili nikad stavljam osmijeh na lice svjesna svih posljedica slažući argumente i gledajuć kako se ponavlja ono što sam davno proživjela i što je daleko iza mene.

Ali da vide suze na mom licu to im neću dopustit a da vide koliko sam jaka i koliko mogu ići do kraja jedva čekam.Ravnodušnost,ignoriranje danas su tako poznati pojmovi postali u svima nama.


Najviše uspijevaju ljudi koji se "prave glupi" a u biti su daleko pametniji od nas..Najkomičnije što mi to zadnji shvatimo.


Nisu vrijedni tolike pažnje,postoji i ona druga strana nudeći sano vedrinu,radosti to je kao droga toliko potrebno svima nama.

razmišljanje

Nedostaje mi neke ulice koje vode u moje utočište.
Iznova im se vraćam.
Ostavljam tragove svojih koraka po njima.
Žudim za trenutak kada ću se ponovo stupiti s njima.
Opet udisati taj zrak,promatrati druge kako koračaju.
Smijati se,veseliti se i plakati.
Sve emocije istodobno na jednom mjestu.
Od najmlađih do nastarijih.
Bez trenutka glume.
Otkirva se iznova taj čar trenutaka.
Neprocjenjivo.
Tražim još jednu kartu za ovu reprizu prizora ljudskih ponašanja.
Sitnica koje su vrijedne borbe.
Razočarenje.
Na sceni su stupili neki drugi ljudi,njih muče neki drugi problemi.
Igraju svoj život.
Ne udovoljavaju nama gledateljima.
Bitni su oni, i kako se oni osjećaju.
Bude u masi potpunu neizanteresiranost i polako se dižu sa svojih stolica.
Dok u jednom trenutku prepoznaju sebe u tim malim stvarima zbog kojih ne mogu spavati.
Traže ponovo.
Nisu slušali i pratili cijelu radnju.
Nezadovoljstvo u njima jača.
Pokušavaju nešto reći,ali njih nitko ne čuje.
Odlaze,puštaju druge da uđu u serijal zvan život.
Samo jedna epizoda.
Jedna prilika za sve snove,želje i ono što ti samo dođe,servirano

...................

Otvaran vrata sjećanja,prebirem po uspomenama.
Glavni likovi ti i ja.
Samo još jedna ljetna večer,nebo obasuto zvijezdama,sjaj mjeseca nas prati.
Šetnja po krošnjama starog grada.
Svirači nasred ulice sviraju sada znam da te trebam,i kad unaprijed gledam bez tebe ne postojim.
Privlačiš me k sebi i odjednom počinjemo plesati.
Naš svijet,naša stvarnost.

.....-----,,,,,------.......

U ovom modernom svijetu ti si vitez a ja dama.
Ta slika postoji jedino u svijetu mašte.
Kao savršena bajka koju su nam prepričavali naši roditelji.
Ali,stvarnost je nešto drugačija.
Ipak smo samo obični ljudi.
Sa svim manama i vrlinama.
Prihvaćajući jedno drugo u svakom pogledu.
Gradeći svaki dan iznova djelima,riječima,poklonjenom pažnjom.
Ljubav.
Koje puteve moramo proći? Ne znam.
Koliko puta ćemo zajedno pasti i ustati se?Ne marim za to.

.....................

Sanjala sam da si bio pored mene.
Zagrlio si me i zajedno smo koračali ulicama.
Odjednom si me uhvatio za ruku,privukao sebi i poljubio me.
Prepoznah tvoje usne,prepoznah tvoje dodire.
Samo ti i ja,ovaj trenutak krademo.
Nastavljamo dalje kao da se nije dogodio poljubac.
U našim srcima događa se ekspolzija emocija koja ne prestaje od trenutka kad smo se vidjeli.
Teško se boriti,kontrolirati.
Razgovaramo,smijemo se.
Uspomena za pamćenje.
Nekoliko sekundi i minuta.
Povratak u stvarnost.
Ti odlaziš,ja ostajem.
Svaki puta iznova proživljavamo.
Upućujem ti posljednji pogled.
Gledam kako ideš.
Tada se nasmijem,ponovo se povučem u sebe.
Svjesna da te sutra neće biti.
Kada me probude nove zrake sunca dočekat će me more obaveza koje čekaju samo mene.
Sjećanje na još jednu provedenu večer u tvome društvu.

....................................................................

Ti si nešto najbolje što mi se dogodilo u životu.
Što te poznajem i što si dio mog svijeta.
Pored tebe se osijećam kao princeza.
Živim za trenutak kada se naše usne spoje.
Samo ti i ja.
Dodir naših ruku.
Susret pogleda.

Nedostaješ mi.
Uvukao si mi se pod kožu.
Osjećam te pokraj sebe.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.